U povodu smrti Arsena Dedića donosimo ulomke razgovora koji je s njim za Vijenac vodio Velimir Cindrić u svibnju 2008. godine.

Iako ste već pola stoljeća Zagrepčanin, u starijim godinama čovjek se često vraća korijenima. Koliko u vama ima Šibenika, a koliko Zagreba?

Uvijek kažem, napola u šali, da sam iz kluba liječenih Šibenčana. Iako smo mi, u svakom slučaju – neizlječivi. Ali, nikad nisam zanemario to da mi je Zagreb zapravo kulturno odredište. Ako je Šibenik bio poticaj, Zagreb bi bio artikulacija toga što je bilo u meni. Ja stalno vozim na ta dva kolosijeka i to se isprepleće, ali na dobar način.

Što je zapravo utjecalo na odluku za kantautorski rad – poezija, francuski i talijanski kantautori?

Francuske kantautore znao sam dosta slabo. Moji su jezici uglavnom talijanski, ruski i, dobrim dijelom, engleski. U djetinjstvu sam na radiju marke Kosmaj slušao naše radiostanice i Italiju. Tamo sam prvi put čuo izvrsnoga ranog Modugna i takve ljude i jednostavno se zainteresirao za autorsku pjesmu. Prije toga nikada nisam čuo Brela, Aznavoura... Mene su više na šansonu kasnije uputili Zvonimir Golob i Irena Vrkljan. Ali, najjednostavnije kazano, ta dva interesa i životna opredjeljenja – pjesništvo i glazba, prirodno su me na to uputili. Slično kao u mnogih umjetnika koji su više bili literati, a manje glazbenici, premda ja pripadam u one rjeđe, poput Lea Ferrea i Becauda, koji su bili akademski obrazovani. Spajajući ta dva afiniteta došao sam najprirodnije do tog izraza. Nikada nisam nikoga oponašao, jer svi su kantautori pojedinci koje je nemoguće imitirati. Oni samo mogu biti poticatelji. Ujevićevski kazano, pobratimstvo lica u svemiru – vidio sam da sam srodan s nekim tko slično govori u drugoj kulturi i na drugom jeziku, ali s istom potrebom.

Vašim ulaskom u zabavnu glazbu prvi su se put okupili intelektualci kao publika. Je li to zato što nikada niste podilazili publici?

Ja nikada nisam bio visokotiražni, ali ni niskotiražni pjevač. Nisam nikad bio svesavezni ljubimac. Samo sam slijedio svoj skromni put, ono što mi je bilo namrijeto. Mogao sam napisati svašta, imao sam tu spretnost. Pisao sam za druge takozvane hitove, jer se mogu prilagoditi i sve napraviti, ali ipak mi je to lijeva ruka, nije desna.

U vašem radu središnje mjesto zauzimaju Mediteran, urbana sredina, intima i zamršeni odnosi. Koliko je tu bio važan vaš senzibilitet?

Urbano je, u svakom slučaju, dio moje prirode. Mrzim kad mi netko danas kaže da sam urbani pjevač. Ja sam Šibenčanin, a Šibenik je najstariji hrvatski grad građen na slavenskim temeljima. Ni na ilirskim, ni na rimskim, ni na grčkim. Svoj izgovorni način smatram urbanim i to ne naglašavam. Protiv sam onih koji sebe neprestano imenuju urbanima, kao da smo mi seljačija. Ja sam se 26-27 godina glazbeno obrazovao. Dakle, nije to ništa slučajno, sve je išlo svojim tokom. Što se tiče pisanja o odnosima, bilo bi banalno da pišem top-listu, popis ili troškovnik svojih sentimentalnih odnosa. Jasno da ih je bilo. Konačno, između dva braka imao sam deset godina interregnuma, bezvlašća, i to od 25. do 35. A bio sam u stanovitoj modi i putovao sam po cijelom svijetu... Bit će jedan ogranak u mojoj knjizi koji će se zvati Tko su bile moje žene. Naravno da ću nastojati da ga složim tako da se nikoga ne povrijedi. Ali da će biti imenovane, bit će. I sad, poslije ovog koncerta, od svojih nekad vrlo prisnih veza i ljubavi dobio sam mnoštvo poruka. Jedna čak piše da je sretna što me voljela i da sam dio svoga preburnog života dao i njoj.

Što držite da su vam vrline, a što slabosti i što je najčešća predrasuda o vama?

Kao prva stvar, ako si to mogu uzeti za vrlinu, jest da nisam plašljivac. Nisam se plašio u životu. Što bi rekli Albanci – bolje mrtav nego uplašen. Što se druge strane tiče, velika mi je slabost nestrpljivost. Malo sam na one mlade buntovnike koji kažu – ne znamo što hoćemo, ali hoćemo to odmah. Ali, opet ima i ona nadrealistička koja kaže – budimo realni, zahtijevajmo nemoguće. I tu sam negdje blizu. Od predrasuda o meni najčešće se, možda, misli da sam samoljubiv... Ma, ne znam. Imam i drugi odgovor na to, koji zvuči grubo – ja jesam osjetljiv, ali nisam osjećajan. Recimo, svi me pitaju – kako si doživio to u Lisinskom. Bio sam ponosan, samo profesionalno – da je Filharmonija takva, da su suradnici takvi, da ima strasti, ljubavi, da nitko nikog ne mrzi u tom času, niti minorizira. To je moja strast i ljubav. Sve je to lijepo, ali primati to k srcu... Znate što, sve je prolazno, samo je ondulacija trajna.

Je li vam još važna književnost?

Naravno. Čitam puno i sve su mi sobe zatrpane knjigama. Moram vam reći jednu stvar – u životu se saznaje mnogo. Sve sam iskušao od glazbe, nevjerojatno mnogo. Glazba nam je kuća, emocionalna i druga, ali u pravom, spoznajnom smislu, najviše se saznaje iz literature. Prema tome, onaj tko nema naviku čitanja, taj najviše gubi. Uživam čitati i neprekidno čitam. Toliko mi dobrih knjiga dođe u kuću da sam sretan što čitam. Prema tome, preporučam svim mladima i starima – ako možete, čitajte i to ne samo podliske dnevnih novina. Jer, novine ne znače mnogo i, uglavnom, lažu. Ja zato svoje najintimnije stvari, emocionalne, političke i druge, ne dajem za dnevno zabavljanje općinstva. Što je rekao veliki pjesnik Kavafi: „Nemoj svoj život trošiti u svakodnevnom općenju s gomilom, dok jednog dana ne postane posve tuđi više ne tvoj život.“ Knjiga je odgovornost, četiri zatvorena zida. Odgovoran si prema knjizi kao što je knjiga odgovorna prema tebi. Ti nju kupuješ i ulaziš u ta četiri zida i odgovarate jedno drugomu.

Živimo u ona prokleta zanimljiva doba. Koliko je burna politička stvarnost utjecala na vaš rad?

Već sam i prije imao iskustava s politikom, još kao dvadesetogodišnjak. Morao sam, kao student, napustiti radiostanicu, ali sam to riješio tako da sam s prijateljicom otišao živjeti na selo, dok se koliko-toliko prašina ne slegne. I onda sam se malo-pomalo vraćao. Neki se ljudi u nevoljama sklanjaju u alkohol, erotiku, neki se dodvoravaju... Ja sam se sklanjao u rad, jer ipak, kad ujutro stisnem tipke na klaviru ili kad naoštrim olovku, ja pripadam tomu i sve ostalo huji pored mene, praveći mi volje i nevolje. Ali, uglavnom, nisam to primao k srcu. Dodvoravao se nisam ni lijevo ni desno. Živim svoj jednostavni patriotski život i učinit ću sve. Ali da bih švercao time, jer toliko je domoljubnih švercera, to ne. Recimo, dobar dio repera koji se danas glasaju sve se više petljaju u socijalne teme, tako da mi sve to skupa ispada kao nabrajačina koja ne ostavlja traga. Mnogi misle da prave neku revoluciju, ali ne, to je samo nabrajanje. Moj mili prijatelj Zvonimir Golob rekao je da „više svijetu treba nježnosti nego istine“. Ljudima treba emocionalne zaštite.

Koliko toga pripisujete radu i namjeri, a koliko slučajnosti i sreći? Vjerujete li uopće u sudbinu?

Po mnogočemu sam fatalist. Samo ne volim reći ni udes, ni sudbina, ni fatum, nego uvijek kažem – što ti je namrijeto. Znam da je to moja priroda, kao što je nekomu dato da baca kladivo. Meni je samo ovo dato. Drugo ne mogu raditi. Vidio sam da je moja sudbina samo to da ujutro, kad se probudim, moram nešto proizvesti.

Na kraju, koliko je i za vas sama Arsen Dedić ostao nerazjašnjen slučaj?

Pa, mislim da je svaki čovjek sebi nepoznanica. Definitivno. Dakle, to nije fraza. Ja bez milosti kažem jednu stvar, bitno pitanje postojanja – ima li nas uopće? Često mi se čini da me nema i da sam glasnogovornik nekoga drugog.

Moja si

moja si

ukazom oblasnog komiteta

kao i odlukom partije

moja si uredbom mjesne zajednice

kao i uredbom uličnog odbora

zavolio sam te

kad su nam se za petama vrzmale

ozna i udba

moja si

zbog tvojih ledenih usta

kao i zbog tvojih velikih sisa

koje su nas grijale

mučnih godina

nacionalnih previranja

moja si

uz podršku

međunarodnih snaga

srce moje malo

sa zelenim očima

koje su dvije

neubrane masline

konačno

moja si

rješenjem

zastupničkog doma

Stare kolumnjare

Za zabavu, razbibrigu i poduku u prirodi

Oni su stari kolumnisti.

Članovi kolumnističke partije.

Stare kolumnjare.

Znamo ih.

Zagovaraju Parišku kolumnu.

I Kolumnistički manifest

Vodili su pustim drumovima

čitave kolumne.

Išli su jedan za drugim

U kolumni.

Preobraćenici, dragi kolumnisti

i drage supruge kolumnistice,

koje danas drmaju.

Ne dajte ni po koju cijenu

Da vas zavedu i ukinu vam

Kolumnistički dom.

Arsen Dedić je u Vijencu od 2000. do 2003. imao pjesničke kolumne Hladni rat i Putovanje diletanata, u kojima je u svakom broju objavljivao po jednu pjesmu. Pjesme iz kolumni poslije je tiskao u zbirkama Hladni rat (Nakladni zavod Matice hrvatske, 2002) i Zabranjena knjiga.